Benešić i Krleža – jedna obljetnica u sjeni druge

Julije Benešić, rođen prije 140 godina, i Miroslav Krleža, rođen prije 130 godina, bili su povezani čvrstim „poslovnim“ i prijateljskim vezama, što potvrđuje i njihovo višegodišnje međusobno dopisivanje. Osim što je aktivno vladao mnogim stranim jezicima ili ih je pasivno znao (njemački, mađarski, ruski, francuski, slovenski), Krležu su nedvojbeno zanimala jezična pitanja, dok je Benešić jezikoslovac i najistaknutiji polonist u nas, a ne samo pjesnik i kritičar. Samorazumljivim se zato, makar i pri kraju jubilarne godine, nameće osvrt na neke njihove najvažnije relacije, kao i jezična stajališta, i to na ona kojima je u fokusu hrvatski jezik. No prvenstveno ih je ipak spojila književnost i kazalište, pa u pokušaju „usporedbe“ dvaju književnika valja poći od njihovih estetskih gledišta, premda se, nije zgorega mala ograda, kompariranje nacionalne literarne veličine i zavičajne (iločke) veličine može pričiniti pomalo neumjesnom rabotom. Pritom se lako može smetnuti s uma da je zavičajna veličina znatno bila pridonijela afirmiranju nacionalne veličine, ili njezina mita, dok ona to još nije bila.

Miroslav Krleža

Dodirni punktovi
u estetskim motrenjima

Naime Benešić se, prvo kao kritičar, a onda i kao jedan od najuspješnijih intendanata zagrebačkoga Hrvatskog narodnog kazališta, uglavnom pokazivao u svjetlu velika Krležina „obožavatelja i propagatora“, kako je to i sam Krleža izjavio za Benešića. Kao kritičar po mnogima je, npr. A. B. Šimiću, Benešić u članku O hrvatskom ritmu odveć glorificirao Krležinu Podnevnu simfoniju, a kao intendant HNK-a (1920–1926) dao je na kazališne daske postavljati Krležine drame koje ga definitivno potvrđuju kao eminentna pisca. Također, radeći tridesetih godina prošloga stoljeća kao sveučilišni lektor hrvatskoga jezika u Poljskoj, Benešić se nesebično angažirao u nastojanjima da Krležu predstavi poljskoj kulturnoj javnosti. O svojemu poljskom razdoblju, kada se Benešić i Krleža podosta dopisuju, pisao je Benešić u kronici Osam godina u Varšavi (prva su njihova dopisivanja započela dok je Krleža boravio u Dugoj Rijeci, gdje se Bela Krleža na Benešićevu preporuku zaposlila kao učiteljica).

Julije Benešić

Unatoč notornim razlikama u izričaju i senzibilitetu, u konturama se dadu markirati neki dodirni punktovi u njihovim estetskim motrenjima na temelju toga što su jedan o drugome, uglavnom afirmativno, pisali odnosno govorili. Prema Benešiću umjetnost može biti i tendencijski nastrojena u obrani kolektivnih vrijednosti, ali ne na štetu estetike i autonomnosti. Takvo će dualističko načelo manifestirati i u spomenutoj pozitivnoj kritici Krležine Podnevne simfonije, u kojoj se divi njezinoj ritmičnosti jer da je refleks, kako kaže, „duše naroda“. Ritam ne mora počivati na rimi kao što ni njegova (Benešićeva) poezija, po mojemu skromnom mišljenju u određenome smislu tadijanovićevska prije Tadijanovića, nije počivala na rimi nego daleko više na slobodnome stihu (pjesnička zbirka Istrgnuti listovi).

Na toj se dualističkoj trasi, kao što je općenito poznato, nalazi i Krleža. Smatrao je, doduše (s potpunim pravom), kako je svaka književnost u osnovi tendenciozna, ali beskompromisno je odbacivao normativizam i redukcionizam socijalne literature, iskazujući u znamenitu Predgovoru „Podravskim motivima“ misao o svojevrsnoj metafizici umjetnosti, što će dodatno intenzivirati tzv. sukob na književnoj ljevici. S druge strane, najreprezentativniji Krležini artefakti, napose Hrvatski bog Mars i Balade Petrice Kerempuha, iznikli su iz hrvatskoga podneblja i tla i govore o Krležinu domoljublju, makar i s lijevih (marksističkih), pa i projugoslavenskih pozicija (Krleža je, pokazat će vrijeme, pogrešno vjerovao da jugoslavenske republike, pa tako i Hrvatska, ne mogu opstati kao samostalne države). S druge strane, za svoje je intendanture Benešić dokazao da djeluje u obrani umjetničke autonomije, ali i kao zaštitnik interesa „hrvatskoga teatra“, kako mu to priznaje i sam Krleža braneći ga u Književnoj republici od napada da loše (u vrijeme beogradskoga centralizma) upravlja kazalištem.

Stavovi o hrvatskom jeziku

Govori li se o Krležinim i Benešićevim pogledima na hrvatski jezik, treba uzeti u obzir činjenicu da Benešić, rođeni Iločanin, dolazi sa štokavskoga područja, a Krleža je, kao Zagrepčanin, podrijetlom i sredinom, kajkavac. Uvjereno prihvaćajući izgrađenost hrvatskoga jezika na štokavskim zasadama, Benešić na jednome mjestu izrazito negativno govori „o kajkavskoj akciji tzv. Zagrepčana“, koji su težili tomu da se Zagreb rekajkavizira, kritizirajući i Krležu što u njegovu Filipu Latinoviczu ima previše „purgerskih riječi“ i germanizama. Krleža je pak poznat po oštroj kritici ilirizma, koji je označio kraj književnojezične kajkavštine, određujući taj pokret kao provincijski nacionalizam. No kada ga sagledava izvan unutarnje hrvatske perspektive, dakle u širem interkulturnom kontekstu i u suglasju sa svojom ideološkom orijentacijom, pozitivnom vidi iluziju ilirizma o težnji za južnoslavenskim političkim okupljanjem. Njezina je posljedica ipak konkretna, a to je pobjeda „škole“ hrvatskih vukovaca koja, takoreći, približava hrvatski jezik srpskomu.

Na Krležin poticaj Benešić je 1947. počeo izrađivati rječnik zamišljen kao zbornik citata – korpusnih glosa iz djela više od stotinu hrvatskih pisaca

O svojemu poljskom razdoblju, kada se podosta dopisivao s Krležom, pisao je Benešić u kronici Osam godina u Varšavi

Pritom Krleža zagovara stav, koji povjerava Enesu Čengiću, da je hrvatski jezik imao književni razvoj i prije ilirizma i prije Karadžića, za kojega pak drži da s hrvatskim jezikom nema ništa. Da hrvatsko-srpsko sjedinjenje nije ipak (potpuno) ostvareno, prvi u prvoj polovici 20. stoljeća ozbiljnije pokazuje upravo Benešić u svojoj gramatici na poljskome jeziku, u kojoj – nešto prije Guberine i Krstića – donosi leksičke razlike između hrvatskoga i srpskoga jeziku, što mu je sa srpske strane, dakako, bilo i prigovoreno.

Na tome će se kolosijeku Benešić zadržati i kada negativno reagira na anketu Letopisa Matice srpske (iz 1953) o „pitanjima srpskohrvatskoga jezika i pravopisa“, koju je zapravo doživio kao komunističku aktualizaciju Skerlićevih unifikacijskih prijedloga (Skerlić je predlagao da se Hrvati odreknu jekavice, a Srbi ćirilice). Unatoč tomu što je, kao i Krleža, u nekoj mjeri naginjao (pan)slavenskoj orijentaciji, nije dolazilo u obzir da bi Benešić prihvatio Novosadski dogovor, koji je u osnovi i sazdan na konceptu (navodno svojevoljna, a zapravo) prisilna stapanja dvaju jezika u jedan, srpski. Iako će poslije reći da je Maticu hrvatsku i Maticu srpsku trebalo zabraniti (?!) u socijalističkoj Jugoslaviji, Krleža je taj dogovor, prema vlastitu priznanju Čengiću, nevoljko, po liniji političke oportunosti, i potpisao. No Benešić, kao jedan od rijetkih hrvatskih filologa, oštro odbacuje novosadsko unificiranje, uz znakovitu opasku da bratstvo i jedinstvo može opstati ako se razlike poštuju – on sam, doduše, nije bio a priori protiv jezičnoga zajedništva ako bi se ono odvijalo „prirodnim“ putem. Iako je poznat po izjavi da su hrvatski i srpski jedan jezik s dvama imenima, Krleža u skladu sa svojom (krležijanskom) dijalektikom/kontroverzijom pokazuje ipak – skeptici bi rekli eventualnu, kakvu-takvu – svijest o hrvatskome jezičnom identitetu u socijalističkoj Jugoslaviji, kada potpisuje Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika Matice hrvatske i Društva književnika Hrvatske iz 1967, zbog čega snosi i određene, ali ne i dramatične, političke konzekvencije: postupilo se prema Krleži salomonski jer je izbačen iz Centralnoga komiteta KPH, ali ne i iz Komunističke partije, što je sam tražio (jer mu osjećaj časti, kako u svojoj obrani sam reče, nije dopuštao da povuče potpis). Benešić Deklaraciju nije mogao potpisati jer je umro deset godina prije njezina nastanka.

O poetološkim pitanjima

Premda Krležin jezik ima unifikacijskih elemenata, on uvijek ustrajava na tome da je njegov jezik hrvatski, motreći hrvatski, uostalom i kao Benešić, iz vizure identiteta odnosno mentaliteta. Ispada da ta vrijednosna kategorija delegira nominalnom kategorijom, no iz Krležine vizure nominalnost nije jedini temelj na kojemu počiva zgrada hrvatskoga jezika: drugi je temelj jezična dijalektna realnost, a treća bogata hrvatska pismenost (Krleža, primjerice, spominje jezik Istarskoga razvoda) i dug kontinuitet hrvatske književnosti, premda joj je, paradoksalno, u Hrvatskoj književnoj laži pristupao gotovo nihilistički. Benešić je kontinuitetu novije hrvatske književnosti, ali i hrvatskomu jezičnom identitetu, snažno posvjedočio u svojemu leksikografskom remek-djelu, Rječniku hrvatskoga književnoga jezika od preporoda do I. G. Kovačića.

Oba su pisca, koja su bila ne samo profesionalno nego i privatno povezana, poetološkim pitanjima, kako vidjesmo, pristupala dualistički – mireći kolektivističku tendenciju i autentičnu estetiku. Hrvatskojezičnomu pitanju pristupali su također, u određenome smislu, dualistički (uvjetno rečeno, slavističko-kroatistički), a Krleža, u duhu njegova izričajna habitusa, i ponešto paradoksalno/kontradiktorno. Obojica su pokazala svijest o hrvatskome jezičnom identitetu, no Benešić, čini se, odlučnije, kada to nije bilo nimalo politički oportuno. Premda se, po prirodi stvari, „odvijala“ u sjeni Krležine 130. obljetnice, preostaje nam tek vjerovati da 140. godišnjica Benešićeva rođenja, ako već nije jednako uočljiva, hrvatskoj kulturi nije mnogo manja važna. Uz (varavu) nadu da će 150. biti barem ponešto vidljivija.